petak, 24. prosinca 2010.

Badnjak

No sympathy
No eternity
One light for each undeserved tear

Beneath the candle bed
Two souls with everything yet to be said

"Two for tragedy"
Nightwish

ponedjeljak, 20. prosinca 2010.

nedjelja, 19. prosinca 2010.

Advent na Mosoru

Snježne bajke u Dalmaciji traju kratko, šteta ih je ne iskoristiti.
Još jedan trenažni dan, bajkovit usput!



subota, 18. prosinca 2010.

Subotom u jutro

Obično subotom u jutro odradim trening u Katakombama. Posebnu draž izvlači to jutro; sam, tišina, osluškujem sebe i pokrete, otkucaje bila, koncentracija na visini; izuzetno!
Možda i da svjetlo ugasim ...

...

For my dreams I hold my life
For wishes I behold my night
The truth at the end of time
Losing faith makes a crime
...

"Sleeping Sun"
Nightwish

petak, 17. prosinca 2010.

Advent uz "Angels ..."

"Angels Fall First"
Nightwish

An angelface smiles to me
Under a headline of tragedy
That smile used to give me warmth
Farewell - no words to say
beside the cross on your grave
and those forever burning candles
Needed elsewhere
to remind us of the shortness of our time
Tears laid for them
Tears of love, tears of fear
Bury my dreams, dig up my sorrows
Oh, Lord why
the angels fall first
Not relieved by thougts of Shangri-La
Nor enlightened by lessons of Christ
I´ll never understand the meaning of the right
Ignorance lead me into the light
...
Sing me a song
of your beauty
of your kingdom
Let the melodies of your harps
caress those whom we still need
Yesterday we shook hands
My friend
Today a moonbeam lightens my path
My guardian 

nedjelja, 12. prosinca 2010.

Penjačice

Andrea Boldrini
Volim mekane, udobne, prema broju cipele koju nosim, penjačice.
Kritičarima mog penjanja, dobronamjernima i inima, pogled prvo padne  na moja stopala; primjer su to za stopala primjerena za bilo što drugo, samo ne za penjanje.








Velik broj, egipatsko tip stopala čine da
Prema dužini prstiju određuje se oblik i tip stopala, koji može biti: 
egipatski, kvadratni (polinezijski) i grčki. 
Kod egipatskog stopala najduži je palac, a zatim slijede po dužini drugi, treći, četvrti i peti prst. 
To je i najčešći oblik stopala. Kod kvadratnog stopala palac i drugi prst su jednake dužine, 
a zatim slijede treći ..., koji može biti jednake dužine kao palac i drugi prst, pa četvrti, 
a peti. prst je kraći od četvrtog. 
U oko 20% populacije nalazimo ovaj tip stopala. O grčkom tipu stopala govori se onda kad je palac kraći od ostalih prstiju.

svaka "penja" izgleda veliko i nezgrapno.

Najdraže, ugodne, mekane
Možda sam s brojem, dva,  manjima mogao brže ispenjati neke projekte ali ćemu patiti, problem je uvijek u glavi a ne u penjačicama.
Inače, penjati sam počeo u gojzericama pa je poslije tog iskustva svaka penjačica jedan drugi univezum. Sjećam se prvih  pristiglih u Split, imao ih je Vatrogasac ( Nenad Žilić, op.a. ), imale su lateno ojačanje u potplatu i držale su stopalo odlično. On bi u njima prošetao do Društva!!!
Do svog prvog para penjačica, često sam znao koristiit gumaše od kože što se još uvijek mogu kupiti na pazaru. Mogu reći, dobru gumu su imali.
"Penjačice" jednog mog prijatelja s početka odiseje

Povod ovom osvrtu je nedavno nalijetanje na ovog proizvođača, Andrea Boldrini,  dok sam googlao po internetu. Vrhunski izgled, design: ima li tko iskustva s njima?

nedjelja, 5. prosinca 2010.

Sv. Nikola, dan prije, na stazi do ....

Penjalište prazno
Nedjelja jutro!
Konačno dan bez kiše, idealno za Biokovo, za jednu rehabilitacijsku turu. Predlažem markiranu stazu što vodi iz Gornjeg Krička do crkvice Sv. Nikole. Stela, Megane, sat vremena i ...
... na stazu uskačemo na penjalištu u Gornjem Kričku, vodi nas iznad njega do prijevoja i sljedeće doline, one iste kojom se može do gornjih Brela. Sv. Nikolu smo gledali s prijevoja, do njega ćemo sutra, jednom drugom, skorom prilikom. Sve ostalo je za pamćenje: priroda je nevjerojatna, na dohvat ruke!






početak
mala penjališta ...
... na stazi
sjeti se čovječe ...
prijevoj
evo mene

četvrtak, 2. prosinca 2010.

Igor, čvor i jedno pitanje

Ja i Igor ( Igor Šupić, SPK "Marulianus" op.a. ) imamo nekih sličnosti; dobro, godine baš nisu te koje bi nas povezale, sin mi može biti ali imamo sklonosti k padanju i penjali smo nešto zajedno.
Ja, pogađate, prolazim daleko lošije.
U zadnje vrijeme često se viđamo jer stanuje u blizini Katakombi pa se valjda sjetio kako može brzo doći do trening-piste. U jednom od tih susreta postavi mi pitanje, zanimljivo:
Kako se zove čvor na kraju konopa?
Igorov čvor! 
Igor tvrdi da ga purgeri, kao termin, koriste često!
Nije nam baš na pohvalu uz pitanje zajednici: na koga se točno odnosi, na mene, Igora ili obojicu?

utorak, 30. studenoga 2010.

još jednom o bušenju

Nikako se riješti ove teme.
Problemi nastaju u percepciji sportskog smjera, "kvazi" klasike, zapravo uređenog dugog sportskog smjera i "prave" klasike, smjerova što su nastajali prije upotrebe svrdala ( spitova ) u dugoj stijeni, otprilike do sredine 80-tih godina prošlog stoljeća.

O sportskom smjeru neću sad pisati jer mislim da je tu svima sve jasno, idem na "kvazi klasiku":

Pravi primjer takvog smjera je tu u blizini, u Omišu, o "Freedom"-u je riječ. Što je večini potrebno za penjanje? 15-tak ukapčanja, eventualno kaciga i vrečica magnezija. Pravi opis smjera i ne postoji, nema izrazite linije koju treba slijediti, dovoljan je visualni kontakt sa sljedečim svrdlom a ako ga ne vidi nastaju problemi. Tko tu nosi rezervni klin, pitam se gdje bi ga i zabio ako slijediš ideja prvih penjača.

Kako bi izgledala "prava" klasika? Primjeri su "Come back",  "Come back u stropovima", "Melkov" i "Zvonkov", svi na Kozjaku, nedaleko. Klasici imaju opise i skice, obavezno.
Penjati ih treba bez čokova i friend-ova, jer to je isto što i koristit svrdlo, malo slabije ali je jednako moderno. Koristiti klinove, karabinere bez kompleta, za uže ueti jednu ili dvije jedanaestice, umjesto friend-ova korisiti kajle ( drvene klinove ), po mogućnosti penjati bez pojasa, direktno navezan bulinovim čvorom i znati koristiti Dulfer-tehniku za silaz niz uže. Ne vidite sebe u tome. Pa naravno, tko to više radi?

Evo nekih sjećanja, usporedbi.
Uzmimo "Mosoraški smjer" u Paklenici. Još uvijek je klasik ali je prespitan i dobio je, po meni, na ljepoti. Penjao sam ga prvi put u svojoj školi prije 30-tak godina i ponovo kad je prespitan. Uživao sam u njemu.
Sada je izlizan ne zato što je prespitan pa se više penje, uvijek se penjao naveliko.
Isto važi i za smjer "Brid za mali čekič", također u Paklenici. Prespitan nije izgubio na kvaliteti, dapače, ispravljene su neke "pogreške" pa uživanje u ljepoti stijene plijeni. Uvijek se sjetim kako je u originalu izgledalo drugo osiguravalište. Prvi penjač bi došao do osiguravališta u pukotini s jednim poluzabijenim klinom i borom ( vrsta ekspanzivnog klina, samo 1 cm u stijeni ). Po dolasku drugog nastavljalo se nabacujuću jednu gurtnu na glonđu 1,5 metar lijevo. To je ruski rulet, kamo to vodi?

Da zaključim: ako mislite da su friend-ovi i čokovi klasika, grdno se varate. Svrdlo ( spit ) nam omogućuje samo siguran pad, sigurno sidrište, sigurnu penjačku budućnost, problem u stijeni i dalje ostaje  u vama.
Da, zamalo zaboravih, koja je razlika između klina i svrdla (spita )? Jedan je zabijen u pukotinu a drugi u izvrdanu rupu u stijeni. Velike li razlike!


Uz kavu bi mogli o ovome pričati kako spada pa kažem, zašto ne!

P.S.

Nagradno pitanje: kako izgleda poznati "mosoraški" klin?

nedjelja, 28. studenoga 2010.

Tragom jedne vijesti

od 28.3.2010, Slobodna Dalmacija:

Slobodni penjač Igor J. (52) se teško ozlijedio u nesreći pri penjačkom usponu, u nedjelju oko 13 sati na stijeni u Segetu Donjem kod Trogira, predio Višića kuće.
Igor J. je otklizao sa stijene na penjalištu Mala Stina s visine od pet metara i ostao visjeti na konopu naočigled više penjača klubova Mosor i Marulianus.

Padajući je udario glavom o stijenu ali je nije teže ozlijedio, no slomio je prsni kralježak i još dva iščašio kada je konop zaustavio pad u zraku.

Kako se nesreća dogodila na nepristupačnom terenu, angažirana su 3 pripadnika HGSS Split koji su ga spustili sa stijene. Nakon što mu je pružena prva pomoć, Igor J. je prevezen u KBC Split i zadržan na Kirurškom šoku.


U stvarnosti bijaše drugačije ali što reći gdje sam danas? Promatrač sa strane sigurno je objektivniji i zna više dok bih ja dodao da sam sve češće i duže u Katakombama.

četvrtak, 25. studenoga 2010.

Kowapy

"Kowapy", 5c, Šantine stine, Marjan
 autor: I. Piljić

Ovaj smjer nikad nisam razumio. Kad god ga se sjetim, vidim, ili ga netko spomene, budi u meni jednu staru nakanu: kad odem u "penziju" ( penjačku, ali nadam se nikad ) napravit ću sportski smjer n-te teškoće, 30-tak metara visine sa sidrištem i jednim svrdlom ( spitom ), metar ispod dotičnog, pa da vidimo. Moje autorsko djelo!

Što bi "Kowapy" trebao predstavljati?
Smjer ocjene 5c, odličan za početnika, ne preveć dug a prvi spit, ukapčanje, na dobrih 10, 12 metara od razine ceste.

Pohvala čemu, komu je ovaj smjer?

srijeda, 24. studenoga 2010.

Sic transit ...

"Always look forward, never look back.”
~ Fra. Junipero Serra

bušiti ili ne !?

Uključio bih se u raspravu o temi "nedodirljivosti" klasičnih smjerova s obzirom da je članak na stranicama "Marulijanus"-a izazvao dosta polemike.

Večina penjača pretjeruje s pogledima na stijenu i smjerove koji se uređuju, bilo na sportski ili klasični način. Svako vrijeme donosi promjenu, htjeli ili ne, ponašamo se u skladu s tim, svakako to i trebamo, a uvijek unosimo i svoju osobnost. Čemu onda polemizirati?

Problem nastaje jer penjući smjer gradimo sebi spomenik i to ne bi nitko trebao dirati!
Pogrešno, stijena nije ničija svojina, smjerovi se mjenjaju kako kome odgovara, ako nešto mijenjaš na izvornom smjeru onda to postaje varijanta i ništa više. Nepojmljivo mi je slušati dvojbe o tome trebam li pitati autore smjera, dakle prve penjače, za dozvolu postavljanja spit-a lijevo ili desno, za dodavanje klina, dva. Apsurd! Mogu raditi što hoću. Njegova linija je njegova, ja je ponavljam i stavljam opremu koja meni u datom trenutku i mogućnostima odgovara.

Klasičnog penjanja više nema i inzistirati na njemu nije dobro.
Kad sam penjao uglavno klasiku, radio sam klinove od starih školski stolica; ne pada mi na pamet danas to radit, ne zato jer se bojim već to nema smisla pored tolike opreme.

Današnji zagovornici klasike žele penjati stare smjerove s friendovima, čokovima i ostalom opremom koju mogu kupiti. Zar ne vide da je to zapravo moderna oprema samo izostavljaju riječ spit ( ja volim više reći svrdlo ).
U vremenima prošlim kad friend-a nije bilo ( jer smo bili siromašni), kad nismo imali dovoljno karabinera pa nismo znali za komplete značilo bi isto što i danas ovaj razgovor o spitu, zar ne?

Ja imam nekim 30-tak prvenstveni smjerova; daj Bože da ih netko hoće opremit.

Jeste li razmišljali o penjanju na bovanima ( boulderima )? Primjeniš to isto na stijeni i to je to.

Moja poruka je slijedeća:

Ne robujte formi, penji kako znaš, koristi materijale koje imaš, stijena je zbog nas ,zapiši što si radio, na sjećanje ostalima i mlađim naraštajima, sve ostalo je šastohljeplje.

subota, 6. studenoga 2010.

Fažol na Domu

Subota, 6. studenog.
Test izdržljivosti do Doma na Mosoru, ja i Stela. Planirao sam ga tijekom ljeta i nadao mu se na kraju godine. Došli, jeli a razlika je jedino što to nije bio zamišljeni fažol već kiseli kupus, uz kobasicu naravno i jedno malo pivce, reda radi.
Sretan sam što je došao ranije; da ostavim Vickov Stup za Staru godinu?
Pokušat ću!

Crvena barijera u magli

Na putu do Doma pogled na Kozjak, nezaboravan tog dana.
Koliko sam dana u mladosti proveo penjući na ovim stijenama koje prekriva magla doslovno i u prenesenom smislu; koliko je tu skriveno smjerova s prekrasnim detaljima!

Greda, Markizina, i ona u magli

Srećom, Greda nije u zaboravu!

Texas, onaj Mosoraški

Na stazi do Doma

srijeda, 3. studenoga 2010.

petak, 22. listopada 2010.

četvrtak, 8. srpnja 2010.

Tri mjeseca poslije ...

Penjačka torba na čekanju
52. rođendan! Kakva dramatična godina. Tri mjeseca od ozljede ... i tek sam sad skupio hrabrosti zavirit u torbu punu opreme na čekanju.

Koga i što? Nadam se mene i penjanje