penjačke, naravno.
Bilo je karakteristično za klasike u Crvenoj barijeri na Kozjaku, smjerovi na Mosoru ih nisu poznavali.
U vrijeme kad nije bilo socijalnih mreža, Wordpress-a, Joomle, ispenjati klasik "Come Back", "Malčev", "Armijski" značilo je objaviti se, zapisati se u kutijici za vječnost.
O čemu se zapravo radi: smjerovi koji su nešto značili imali su na zadnjim sidrištima kutijicu za potpis.
Kutijica je bila metalna ambalaža od crno-bijelih filmova, na maloj gurtnici obješena na zadnje osiguravalište. Sadržaj je bila rola papira i mala olovčica HB tipa.
Neopisiv je to bio osjećaj zapisati se na taj komadić papira, očitati tko je i kad sve bio prije tebe i, naravno, tvoje ime koje je postalo dio "legende".
Zauvjek je ostala tajna kako je olovčica bila uvijek sposobna za pisanje a nitko ih nije oštrio.
Mislim da ih više nema u smjerovima, moja generacija je bila zadnja koja je mogla nešto zapisati u njih i ... vrijeme je učinilo svoje, ostaci su, možda, negdje u podnožju stijene, po policama i sigurno u nama, dok smo još živi.
Prosudite sami što je ljepše, ono prije ili Facebook
Nema komentara:
Objavi komentar