utorak, 30. studenoga 2010.

još jednom o bušenju

Nikako se riješti ove teme.
Problemi nastaju u percepciji sportskog smjera, "kvazi" klasike, zapravo uređenog dugog sportskog smjera i "prave" klasike, smjerova što su nastajali prije upotrebe svrdala ( spitova ) u dugoj stijeni, otprilike do sredine 80-tih godina prošlog stoljeća.

O sportskom smjeru neću sad pisati jer mislim da je tu svima sve jasno, idem na "kvazi klasiku":

Pravi primjer takvog smjera je tu u blizini, u Omišu, o "Freedom"-u je riječ. Što je večini potrebno za penjanje? 15-tak ukapčanja, eventualno kaciga i vrečica magnezija. Pravi opis smjera i ne postoji, nema izrazite linije koju treba slijediti, dovoljan je visualni kontakt sa sljedečim svrdlom a ako ga ne vidi nastaju problemi. Tko tu nosi rezervni klin, pitam se gdje bi ga i zabio ako slijediš ideja prvih penjača.

Kako bi izgledala "prava" klasika? Primjeri su "Come back",  "Come back u stropovima", "Melkov" i "Zvonkov", svi na Kozjaku, nedaleko. Klasici imaju opise i skice, obavezno.
Penjati ih treba bez čokova i friend-ova, jer to je isto što i koristit svrdlo, malo slabije ali je jednako moderno. Koristiti klinove, karabinere bez kompleta, za uže ueti jednu ili dvije jedanaestice, umjesto friend-ova korisiti kajle ( drvene klinove ), po mogućnosti penjati bez pojasa, direktno navezan bulinovim čvorom i znati koristiti Dulfer-tehniku za silaz niz uže. Ne vidite sebe u tome. Pa naravno, tko to više radi?

Evo nekih sjećanja, usporedbi.
Uzmimo "Mosoraški smjer" u Paklenici. Još uvijek je klasik ali je prespitan i dobio je, po meni, na ljepoti. Penjao sam ga prvi put u svojoj školi prije 30-tak godina i ponovo kad je prespitan. Uživao sam u njemu.
Sada je izlizan ne zato što je prespitan pa se više penje, uvijek se penjao naveliko.
Isto važi i za smjer "Brid za mali čekič", također u Paklenici. Prespitan nije izgubio na kvaliteti, dapače, ispravljene su neke "pogreške" pa uživanje u ljepoti stijene plijeni. Uvijek se sjetim kako je u originalu izgledalo drugo osiguravalište. Prvi penjač bi došao do osiguravališta u pukotini s jednim poluzabijenim klinom i borom ( vrsta ekspanzivnog klina, samo 1 cm u stijeni ). Po dolasku drugog nastavljalo se nabacujuću jednu gurtnu na glonđu 1,5 metar lijevo. To je ruski rulet, kamo to vodi?

Da zaključim: ako mislite da su friend-ovi i čokovi klasika, grdno se varate. Svrdlo ( spit ) nam omogućuje samo siguran pad, sigurno sidrište, sigurnu penjačku budućnost, problem u stijeni i dalje ostaje  u vama.
Da, zamalo zaboravih, koja je razlika između klina i svrdla (spita )? Jedan je zabijen u pukotinu a drugi u izvrdanu rupu u stijeni. Velike li razlike!


Uz kavu bi mogli o ovome pričati kako spada pa kažem, zašto ne!

P.S.

Nagradno pitanje: kako izgleda poznati "mosoraški" klin?

nedjelja, 28. studenoga 2010.

Tragom jedne vijesti

od 28.3.2010, Slobodna Dalmacija:

Slobodni penjač Igor J. (52) se teško ozlijedio u nesreći pri penjačkom usponu, u nedjelju oko 13 sati na stijeni u Segetu Donjem kod Trogira, predio Višića kuće.
Igor J. je otklizao sa stijene na penjalištu Mala Stina s visine od pet metara i ostao visjeti na konopu naočigled više penjača klubova Mosor i Marulianus.

Padajući je udario glavom o stijenu ali je nije teže ozlijedio, no slomio je prsni kralježak i još dva iščašio kada je konop zaustavio pad u zraku.

Kako se nesreća dogodila na nepristupačnom terenu, angažirana su 3 pripadnika HGSS Split koji su ga spustili sa stijene. Nakon što mu je pružena prva pomoć, Igor J. je prevezen u KBC Split i zadržan na Kirurškom šoku.


U stvarnosti bijaše drugačije ali što reći gdje sam danas? Promatrač sa strane sigurno je objektivniji i zna više dok bih ja dodao da sam sve češće i duže u Katakombama.

četvrtak, 25. studenoga 2010.

Kowapy

"Kowapy", 5c, Šantine stine, Marjan
 autor: I. Piljić

Ovaj smjer nikad nisam razumio. Kad god ga se sjetim, vidim, ili ga netko spomene, budi u meni jednu staru nakanu: kad odem u "penziju" ( penjačku, ali nadam se nikad ) napravit ću sportski smjer n-te teškoće, 30-tak metara visine sa sidrištem i jednim svrdlom ( spitom ), metar ispod dotičnog, pa da vidimo. Moje autorsko djelo!

Što bi "Kowapy" trebao predstavljati?
Smjer ocjene 5c, odličan za početnika, ne preveć dug a prvi spit, ukapčanje, na dobrih 10, 12 metara od razine ceste.

Pohvala čemu, komu je ovaj smjer?

srijeda, 24. studenoga 2010.

Sic transit ...

"Always look forward, never look back.”
~ Fra. Junipero Serra

bušiti ili ne !?

Uključio bih se u raspravu o temi "nedodirljivosti" klasičnih smjerova s obzirom da je članak na stranicama "Marulijanus"-a izazvao dosta polemike.

Večina penjača pretjeruje s pogledima na stijenu i smjerove koji se uređuju, bilo na sportski ili klasični način. Svako vrijeme donosi promjenu, htjeli ili ne, ponašamo se u skladu s tim, svakako to i trebamo, a uvijek unosimo i svoju osobnost. Čemu onda polemizirati?

Problem nastaje jer penjući smjer gradimo sebi spomenik i to ne bi nitko trebao dirati!
Pogrešno, stijena nije ničija svojina, smjerovi se mjenjaju kako kome odgovara, ako nešto mijenjaš na izvornom smjeru onda to postaje varijanta i ništa više. Nepojmljivo mi je slušati dvojbe o tome trebam li pitati autore smjera, dakle prve penjače, za dozvolu postavljanja spit-a lijevo ili desno, za dodavanje klina, dva. Apsurd! Mogu raditi što hoću. Njegova linija je njegova, ja je ponavljam i stavljam opremu koja meni u datom trenutku i mogućnostima odgovara.

Klasičnog penjanja više nema i inzistirati na njemu nije dobro.
Kad sam penjao uglavno klasiku, radio sam klinove od starih školski stolica; ne pada mi na pamet danas to radit, ne zato jer se bojim već to nema smisla pored tolike opreme.

Današnji zagovornici klasike žele penjati stare smjerove s friendovima, čokovima i ostalom opremom koju mogu kupiti. Zar ne vide da je to zapravo moderna oprema samo izostavljaju riječ spit ( ja volim više reći svrdlo ).
U vremenima prošlim kad friend-a nije bilo ( jer smo bili siromašni), kad nismo imali dovoljno karabinera pa nismo znali za komplete značilo bi isto što i danas ovaj razgovor o spitu, zar ne?

Ja imam nekim 30-tak prvenstveni smjerova; daj Bože da ih netko hoće opremit.

Jeste li razmišljali o penjanju na bovanima ( boulderima )? Primjeniš to isto na stijeni i to je to.

Moja poruka je slijedeća:

Ne robujte formi, penji kako znaš, koristi materijale koje imaš, stijena je zbog nas ,zapiši što si radio, na sjećanje ostalima i mlađim naraštajima, sve ostalo je šastohljeplje.

subota, 6. studenoga 2010.

Fažol na Domu

Subota, 6. studenog.
Test izdržljivosti do Doma na Mosoru, ja i Stela. Planirao sam ga tijekom ljeta i nadao mu se na kraju godine. Došli, jeli a razlika je jedino što to nije bio zamišljeni fažol već kiseli kupus, uz kobasicu naravno i jedno malo pivce, reda radi.
Sretan sam što je došao ranije; da ostavim Vickov Stup za Staru godinu?
Pokušat ću!

Crvena barijera u magli

Na putu do Doma pogled na Kozjak, nezaboravan tog dana.
Koliko sam dana u mladosti proveo penjući na ovim stijenama koje prekriva magla doslovno i u prenesenom smislu; koliko je tu skriveno smjerova s prekrasnim detaljima!

Greda, Markizina, i ona u magli

Srećom, Greda nije u zaboravu!

Texas, onaj Mosoraški

Na stazi do Doma

srijeda, 3. studenoga 2010.