Minijatura

Razmišljao sam: jugo će jačati, možda i zakiši pa idem izvesti jednu minijaturu, izlet na Gredu.
Neobična tura!
Ova kraća tura imala je za cilj jedan drukčiji doživljaj Grede, ne penjački, planinarski uz kavu i pivo, socijalizirane potrebe za početak i kraj.
Sve to izgledalo je ovako:


Kad shvatite da ste na Klisu, tura započinje obaveznom kavom sa šlagom u kafiću "Belfast", nazvan po, valjda, starom imenu za Klis. Zamislio sam je cestom lijevo od središta, što dalje, gore do pod stijenu gdje je naniža pa desno do susreta s nekim tko još ima sreću penjati.
Nisam znao za postojanje markirane staze, vidljiva je iz kafića i počinje od špine a.d. 1964.
Gdje vodi, poslije svega, nisam shvatio, do Grede sam naišao na djelove, već davno markirane staze koja vodi na plato Markezine grede ili na prijevoj između Orljaka i Markezine Grede s ruševnom utvrdom.
Cestom brzo napredujete a na procjeni dostignute nizine stijene krenete na uspon.
Uvijek prevlada avantura, snalaženje u prostoru bez jasno vidljive staze teško je i zahtjeva strpljenja i iskustva. Na podnožju stijene nailazim na dio markirane staze, što vodi na vrh. Sjećam se da smo davno tuda i silazili po ispenjanim klasicima na Gredi.
Sada to sve zajedno izgleda "strašno" i lijepo, povratak potpunoj prirodi, s gnjezdima vjetruša u stijeni, tragovima davno penjanih klasika, mirisima divlje Dalmacije, jednostavo predivno i naporno za orijentaciju (možda meni kao rekovalescentu).
Do poznatih djelova stijene za današnje poimanje penjanja na Gredi bilo je i laganih penjanja, mjesta s panikom na licu, ... ali prošao sam.

Dalje ... svima poznato. Nitko od "naših", uglavnom neki Nijemci, kojima ponudih svoje usluge prevođenja vodiča i natrag na ... pivo. Opet u "Belfasta" i doma.
Tri ugodna sata!

Savjet od mene:
Za cipele sa špigetama (vezicama) najbolje je koristiti lađarski čvor, nikad se neće odvezati, iskušajte ako niste do sada.


Za kraj pogledajte ovaj film ili pročtajte knjigu: